ZABRANITI NAPLAĆIVANJE REKLAMA!

Počeo sam od zamisli kako nije korektno emitirati reklame kojima su ciljana skupina djeca. Ona ne mogu sama odlučivati o svojim potrebama, odnosno, vrlo lako im je sugerirati i nametnuti. Zatim sam shvatio da ni odrasli, ili velika većina njih, nisu u puno boljoj poziciji.
Nekorektno je označavati neke programe kao preporučljive za neku dob a s druge strane reklamirati putem prevare-jer to reklama i je; bez ikakvog upozorenja na moguću štetnost svoje odluke po sebe da se neki proizvod kupi.
Dalje sam razmišljao o tome kolika je marketinška industrija, koliki je to novac i koliki intelektualni resursi koji se koristi samo za stvaranje umjetnih potreba i povećanje proizvodnje stvari koje , u stvari, nisu potrebne!
Monopolima koji se na takav način (putem brandova) stvaraju onemogućava se lokalna proizvodnja koja bi se bolje prilagodila stvarnim potrebama potrošača, bila bi im bliže i više kontrolirana te vjerovatno i sklonija improvizaciji i inovacijama.
Stoga sam zaključio da bi bilo potrebno postepeno ograničavanje reklama. Prvo reklame za djecu, zatim reklame u kojima se koriste djeca, zatim postaviti standarde koje bi reklamiranje trebalo poštivati pa sve to do potpune zabrane plaćanja reklama (jer, tko bi vas oglašavao besplatno!? op.ur.). Ostavila bi se mogućnost reklamiranja na svom vlasništvu (zgradama, lokalima, internet portalima, publikacijama). Tako bi neki nogometni klub mogao reklamirati tvrtku samo ako ga ova kupi! (A državna televizija samo reklame vezane uz npr. državnu strategiju! op.ur.) Na takav način bi se potaklo reklamiranje koje bi više ličio na instituciju mecenata jer bi se tvrtke natjecale u kupnji i uzdržavanju servisa koji bi možda i bili direktno neprofitabilni ali bi više odgovarali stvarnim potrebama!
Ovime bi nestale mnoge nametnute potrebe, novac se ne bi trošio na reklamiranje, smanjio bi se uvoz proizvoda a, dugoročno, pokrenula vlastita proizvodnja! I tako bi reklama bila inicijator vrijednosti gdje bi se doista prodavala kvaliteta a ljudi bi konačno bili primorani sami prepoznavati svoje potrebe. Takav razvoj ne bi bio brz ali bi bio stabilan. Ne bi nužno postojala visoka kupovna moć ali bi potrebe bile jasnije, umjerenije i zato-ispunjenije.
Na kraju krajeva, mi proizvodom kupujemo i reklamu, a često je i sam proizvod koji kupimo-reklama! Proizvode koji mogu biti štetni za ljude preko prihvatljive mjere treba zabraniti, ako se već pretpostavlja da ljudi često nisu sposobni brinuti o svom zdravlju, jer je kupovanje reklame ono što se nalazi preko takve mjere.
(Markovo G.)